BOES E MERDULES (Ottana)

Boes & Merdules dva su lika tradicijskih maski Barbarigina iz mjesta Ottana na Sardiniji. Boes nosi masku od divlje kruške koja ima obilježja vola. tijelo mu pokriva ovčje krzno preko kojeg je dijagonalno prebačen kožni remen sa nizom većih zvona. Merdules, prevedeno "čuvari volova," su likovi pokriveni ovčjom kožom, nose masku od divlje kruške, ali ona ima obilježja deformirana lica starca. Likovi predstavljaju borbu između životinjskog instinkta i ljudskog razuma. U tim su žestokim bitkama oba lika spremni dati život, Boe za slobodu a Merdule za prevlast i kontrolu. Često ih prati uznemirujuća figura “de Sa Filonzana”, maska koja predstavlja staricu, odjevenu u crnu odoru zaposlenu predenjem vune. Nit je njezin život a ona ju je spremna razrezati škarama ispred onih koji odbiju ponuđeno im piće. Na sreću svi izbjegavaju tako neugodne posljedice.


CARETOS (de Podence)

Careto tradicija je pre-povijesni keltsko vjerski obred i dalje se prakticira u nekim regijama Portugala, točnije u selima Podence (Macedo de Cavaleiros, Bragança District) i Lazarim (Lamego, Viseu Distrikt). Odvija se tijekom karnevala i jedna je od najstarijih tradicija koja se prakticira u Portugalu danas. Caretos su maskirani mladići odjeveni u odijela od tkanine za prekrivače sa žutim, crvenim, crnim, plavim i zelenim resama vune.
O pojasu nose mjedena zvona, a lice kriju drvenim ili kožnim maskama. Pokladni utorak, i nedjelja prije su dani kada su Caretos najaktivniji. Pojavljuju se u grupama iz svakog kutka sela, te trče i oduševljeno viču, strašeći ljude. "Pljačkaju" sve vinarije. Glavni cilj tih grupa su pojedinačne mlade djevojke, za kojima se penju do vrha zidova i verandi.
Znanstvenici povezuju Careto tradiciju sa sjećanjima na magične postupke vezane s poljoprivrednim kultova plodnosti.

CARETOS DE LAGOA (Mira - Portugal)

Lagoa je jedino mjesto sa 'caretosom' u portugalskoj općini Mira.
Njihove parade Mardi Gras (mespoust) dan prije čiste srijede drevna su tradicija, ali nije poznato njihovo točno podrijetlo. Ipak, njegova povezanost s obredima poganskih inicijacija u odrasloj dobi čini se neospornom. Poznate kao "campinas", obojane maske ovih "caretova" prekrivene su životinjskim rogovima i kožom.
Nose crvene suknje koje prizivaju grijeh i bijele košulje koje simboliziraju čistoću. Obavezno nose kravlja zvona na kožnim remenima. Sve su to maskirani muškaci, koji utjelovljuju vraga. Skupljaju se u grupu, u kojoj nitko ne zapovijeda i gdje svaki radi ono što želi.
Najavljujući proljeće, oni postaju protagonisti novog ciklusa, počinjući opet vječni povratak

CARETO DE LAZARIM

U Lazarim, maleno selo u općini Lamego na sjeveru Portugala privlače mnoštvo turista svojim tradicionalnim proslavama prije korizme (entrudo na portugalskom), za koje tvrde da su "najoriginalnije u Portugalu". Dovoljno je reći da su ove karnevalske proslave izvanredne i duboko ukorijenjene u lokalnoj kulturi. Proizvođači maski provode bezbroj sati pretvarajući dio čvrstog stabla u čudesnu masku.
Svaki pokušava nadmašiti svoje vršnjake maštovitim dizajnom. Dok su Lazarimove maske drvene, nošnje su raznolike. Neke su načinjene od jutene vreće, druge od tkanih trava, trske ili prirodnih materijala. Lazarimove maske izražavaju trenutnu podjelu zajednice. S jedne strane vidimo Caretose (osobe koje nose velike rezbarene glave), a s druge strane Senhorinhe, njihov ekvivalent ženskog spola.
Obje uloge obavljaju muškarci koji se odlikuju odjećom i karikaturalnom izvedbom određenih vrsta smiješnih situacija koje svako može lako prepoznati. Potpuna prerušavanja pružaju vlasnicima anonimnost potrebnu da čine na sve moguće spačke i psine.
Djela od kojih se nikada ne bi „izvukli“, barem ne u dane kada su ljudi živjeli u strahu od cenzure i odmazde vjerskih i civilnih vlasti.

CUCURRUMACHO (Navalosa)

Jedan od najvažnijih povijesnih karnevala u španjolskoj Ávili se slavi u planinskom mjestu Navalosa zahvaljujući Cucurrumachosu. Porijeklo ovih prikaza seže u predkršćansko doba i do danas su običaji prenošeni usmeno iz generacije na generaciju. Misterijozni je lik odjeven u teške lanene vreće, pokrivače tkane ručno sa uzorkom (pingueras) i opremljen zvonima. Lice mu skriva drvena maska pokrivena konjskom dlakom, povrh koje strše rogovi goveda ili jarca.
Maskirani Cucurrumacho kreće se kroz uske ulice bacajući slamu na seljane. Uz već spomenutog Cucurrumacha u ritualu sudjeluje i pet budućih članova odjevenih u tradicionalnu nošnju planinskog kraja kao i žene i majke zadužene za okrijepu svih prisutnih. Ritual završava na glavnom trgu Navalose gdje svi okupljeni plešu oko visokog debla topole i gdje se simbolično žrtvuje junica. Što to točno znače i odakle potječe drevni običaj nitko nije posve siguran. Mnogi ga povezuju sa drevnim keltskim ili sličnim predkršćanskim galicijskim karnevalskim običajima.
Danas je jedan od najreprezentativnijih kastilijskih karnevala.



HARRAMACHOS (Navalacruz)

U podnožju Sierra de Gredos u provinciji Avila, od zaborava je otrgnuta još jedna sretna maska koja je bila gotovo izumrla. Riječ je o Harramachosima iz Navalacruza, likovima koji su uglavnom podijeljeni u tri vrste: oni koji su prekriveni hrastovim šiškama i lišćem, oni koji za prerušavanje koriste vreću sijena i konačno one pokrivene kožom. Nemoguće je sa sigurnošću utvrditi podrijetlo tog lika i karnevala,međutim, čini se da je životinjski izgled harramachoa povezan s tradicijom stočarstva na tom području. Harramachosi uz pratnju drugih maskiranih likova obično izlazi na ulice u popodnevnim satima posljednje subote karnevala. “Maskaravila“ počinje na trgu, gdje gradonačelnik pozdravlja sve prisutne s balkona gradske vijećnice. Nakon što su predstavljeni svi likov i njihove uloge počinje predstava! Maskenbal je cijelo vrijeme popraćen tradicionalnom glazbom i serranskim plesovima. Vrhunac povorke predstavlja skok s motkom „gradonačelnika“ u rječicu Chico. Nakon što je prošao test,“ skok od djeteta do zrelosti“ svi se uzbuđeni zbog uspjeha gradonačelnika, vraćaju zabavi na središnjem trgu.
Ova čudovišna bića zadaju tako svoje posljednje "udarce" zimi, prije nego što nestanu dolaskom proljeća.

HOMBRE DE MOSGO (Bejar)

Od 1397.godine mali gradić Béjar u Španjolskoj održava intrigantnu tradiciju festivala “Los Hombres de Musgo” (Muškarci od mahovine). Priča se da je kršćansko stanovništvo u vrijeme vladavine Alfonsa VIII oslobodilo grad od osvajača "Morosa" (Saracena). Kamuflirani u mahovinu puzali su kroz okolni krajolik nevidljivi osmatračima sa gradskih zidina. Stigavši do gradskih vrata pobili su stražare, a zatim ušli u grad, osvajajući ga nakon teške i krvave borbe.
Od tada se održava hodočašće ubrzo nakon blagdana Tijelova. Procesija Tijela ima izvanredno povijesno značenje u Béjaru. Postoje dokazi o njegovom slavlju još od srednjeg vijeka. Najzanimljiviji element ovog vjerskog događaja je prisutnost ljudi mahovine, male skupine ljudi koji se u njoj kreću pokriveni mahovinom, kao primitivni kršćanski napadači. Kroz španjolsku geografiju možete pronaći slične legende o muškarcima obučenim u kožu, grane itd., Koji se odnose na iskonskog čovjeka.
No, posebnost Béjara je u tome što je samo ona održala tradiciju živom, rekreirajući je zajedno s procesijom „Tijelo Kristovo“ (Corpus Christi).

ZARRAMACADES (Mecerreyes)

U Španjolskom mjestu Mecerreyes koje nalazi se jugoistočno od Burgosa, između Sierra de la Demanda i Ribere grupa mladih ljudi prije trideset godina obnovila je stare karnevalske običaje. Po sjećanju i pričama najstarijih stanovnika tako su ponovno oživjeli živopisni likovi Zarramacadas ili Carnavaladas. Zarramacadas su naime kraljevi (Rey) službenici u dronjcima. Skupina maskiranih likova, “Alguaciles”, odmiču gledatelje natrag bacajući na njih pepeo. Hueso“ nosi crni kostim obložen raznim kostima, a s njm su još u društvu: „Trapo“ sa kostimom od šarenih krpica, „Colono“ u kostimu od jute, „Tapas“ sa čepovima, „Pluma“ simbolizira čovjeka-pticu sa kostimom od raznog perja, „Tras de cuerdas“ u kostimu od konopa i jute,“Musgo“ od mahovine, te brojni drugi interesantni likovi.






LOS CARNEROS (Kanarski otoci)

„Rams of Tigaday“ čine najreprezentativniju manifestaciju tradicionalnog karnevala otoka El Hierro jednog od Kanarskih otoka. U njemu skupina mladih ljudi odjevenih u ovčje kože, sa rogovima i kostima glave ovna ili goveda prolaze kroz ulice Tigadaja, u općini La Frontera. Zadnju nedjelju i utorak karnevala, napadajući i crnećići svakoga tko im se nađe na putu. Ova tradicija ima neporecivu vezu s tipičnim pastirskim životom otoka. U davna vremena, oni koji su izlazili obučeni kao ovnovi u one dane bili su pravi pastiri, obično iz San Andrésa, Isora ili El Pinar, koji su se zimi preselili u dolinu „Valle del Golfo“ za okopavanje i obrezivanje vinove loze. Nitko ne zna sigurno kada se ovaj izvorni karnevalski običaj pojavio u Tigadu mada je tradicija gotovo nestala nakon Španjolskog građanskog rata.
Los Carneros je bio i još uvijek ostaje najemblemičniji primjer koji se danas održava tijekom karnevala na Kanarskim otocima.





DIABLOS (Luzon)

LOS (Đavoli iz Luzona) Lik đavla duboko je ukorijenjen u kulturi maskiranja širom Europe. Jedna od varijanti pojavljuje se u mjestu Luzon u španjolskoj Guadalajari. „Los Diablos“ je kultna maska koju ravnopravno nose i muškarci i žene. Odjeveni su u crnu široku bluzu bez rukava i suknju. U ustima drže velike bijele „zube“ napravljene od komada repe, a na glavi prekrivenoj crnom maramom nose velike rogove bika ili vola pričvršćene crnom užadi za tijelo.
Na širokom kožnom pojasu oko struka obješena su četiri velika i bučna zvona. Otkrivene dijelove tijela (lice, vrat i ruke) mažu mješavinom ulja i čađe, kojom tijekom povorki „označavaju lica“ svih gledatelja, naročito djevojaka. Taj drevni običaj uzrokuje puno bježanja ulicama Luzona u popodnevnim satima kada Devili i Mascaritas izlaze u grad i jedan je od najspektakularnijih trenutaka karnevala. U sumrak nakon euforije, kostimirani đavoli lutaju hladnim ulicama u čudnoj povorci koja pomalo liči na noćnu moru. „Legenda kaže da su u vrištine, jednom godišnje, kroz pukotinu,tako da nitko ne zna vragovi ostavljali vjetar Majke Zemlje. Zvuk kravljih zvona najavljuje susjedima i strancima dolazak nositelja drevnog misterija,a mješavina čađe i ulja označava lica onih koji su uhvaćeni.“ Prve sjećanja na ovaj festival nisu datirana, ali se tradicija prenosila s roditelja na djecu usmenom predajom. Danas je to blagdan pokrajinskog turističkog interesa

LOS SIDROS ili GUIRRIU (Valdesoto)

Sigurno je jedna od poznatijih maski Španjolske pokrajine Asturia. Glavu pokrivaju melenesom. To je visok stožac, prekrivena kožom oveya sašivenim u obliku lijevka koji pokriva lice i prsa,a na leđima pada do struka.Lice mu je prekriveno crvenom krpom s rupama za oči, nos i usta. Na vrhu pokrivala visi nekoliko raznobojnih vrpci. Kada na cesti sretne djevojke, saginjanje glavu, dodirnuje im lice s repom “raposu” i tako im upućuje pozdrav. Guirriu ima u ruci štap “ablanu”, dug oko tri metra, koji na svojem donjem kraju, završava metalnom armaturom koja mu olakšava skok.Postiže skokove i do tri metra što mu omogućava savladavanje raznih propreka na putu u vidu zidova i slično.
Zadatak Sidrosa je skakanje i zvonjenje kravljim zvonima, koja nosi oko pojasa.







MAMUTHONES E ISSOHADORES (Mamoiada)

Oko porijekla maske godinama se vode opsežna istraživanja, ali zbog nedostatka pisanih izvora stručnjaci se nemogu usuglasiti. Usmena svjedočanstva govore o Mamuthonesima u devetnaestom stoljeću, drugi tvrde da ritual seže u dobi nuragica, kao gestu poštovanja životinja kako bi se zaštitili od zlih duhova ili umilostiviti žetvu. Među hipotezama je i proslava pobjede okupatorskih saracena nad pastirima Barbaie. Neki znanstvenici tvrde vezu s dionizijskim ritualima. Maske su izrađene od drveta smokve, brijesta, kestena ili oraha.Maska za lice Mamuthonea je crna, glavu pokrivaju smeđi rubac i kapa. Preko smeđeg odijela prebačeno je krzno crne ovce (mastruca), dok se na leđima nalaze niz zvona (carriga) složenih u “grozd”. Issohadore na glavi nosi karakterističnu kapu (berritta), na licu bijelu masku crveni prsluk (curittu) , bijelu košulju i hlače, zlatne tipke, redenik zvona u bronce (sonajolos), šal, vunene tajice u (cartzas) kožne čizme ('usinzu) i na kraju užeta (so'a).
Issohadoresi vode povorku i “ples” Mamuthonesa, te lasom uspješno hvataju pojedince u publici, što vjeruje se donosi sreću.



MOMOTXORRO (Altsasu)

Momotxorro je dominantan lik baskijskog karnevala u mjestu Alsasua. Nepoznatog je podrijetla i svojim izgledom pola čovjek i pola bik podsjeća na Minotaura. Nose na glavi rogove bika, lica skrivaju šalom ili konjskim čekinjama, odjeveni su u bijelu košulju i plave hlače, ogrnuti ovčjim krznom, a obuveni u bijele vunene čarape i tradicionalnu „abarca“ obuću. Zastrašujući izgled daje im bijela pregača uprljana životinjskom krvlju, kojom mažu i lice i ruke. Nekoliko kravljih zvona ušiveno im je u kožuh ili visi na kožnom pojasu ili konopu oko struka,a u rukama drže „sard“ (drvene vile) . Običaj je gotovo nestao u tridesetim godinama prošlog stoljeća,a ponovno je oživljen na inicijativu harmonikaša Enrike Zelaia koji je 1990. godine u razgovorima sa najstarijim mještanima rekonstruirao izgled Momotxorro-a.
U početku nisu svi bili oduševljeni idejom, budući da je sjećanje na te likove povezano s pričama o pljački, pa čak i seksualnim napadima. No ipak običaj postaje sve popularniji, pa je danas ples ovih likova u Plaza de los Fueros postao dio identiteta lokalnog stanovništva. Slavi se posljednjeg dana karnevala u utorak prije Čiste srijede „Pepelnice“ a uz zvuke Plesa Momochorros ( Momotxorroen dantza ).
Poslije obilnih obroka i pića dobivenih u "puski", stotine Momotxorros-a u kasno poslijepodne napuštaju zabat i žestoko urlaju na sve živo ili mrtvo pred sobom. Nakon prolaska kroz nekoliko ulica, pridružuju im se i drugi likovi: „Juantramposo“ , „ Maskaritak“ , „Ahuntza“ (koza) i „Sorginak“ ( vještice ) Nakon šetnje ulicama sela sa uobičajenim zaustavljanjima u nekoliko konoba, povorka završava na gradskom trgu, gdje svi plešu Momotxorroen dantza. Nakon plesa svi maskirani s pokrivenim licima moraju ukloniti krpu.
Zabava se nastavlja s Gaupasom,noćnom zabavom u Euskeri. Link video: Carnaval Rural Altsasua.mov

OURS (Prats de Mollo)

Opis Festivala medvjeda Tri skupine od oko trideset ljudi između 18 i 55 godina sudjeluje u svečanosti. Dijele se na „medvjede“, „lovce“ i „brijače“. Medvjedi su prepoznatljivi po kozjim kožama na leđima zacrnjenih ruku i lica. Brijači su obično stariji ljudi odjeveni u bijelo i bijelih ruku i lica. Lovci su u lovačkim odorama. Prats de Mollo la Preste, Arles sur Tech i Saint Laurent de Cerdans jedina su tri grada koji još uvijek prakticiraju Blagdane medvjeda u Pirinejima.
Radnja traje dva sata, tijekom kojih se medvjedi šetaju gradom, love mještane većinom djevojke i premazuju ih čađom. Crna oznaka medvjeda je čast za mještane, i predstavlja svojevrsni trofej. Tijekom utrke, lovci su zapravo saveznici medvjeda, a ne njihovi neprijatelji. Oni pomažu u nadolijevanju crne smjese za mâchurage ali i pomažu u piću ... Završna faza sastoji se od brijanja medvjede i brijača u kvadratu Foirail, glavnom mjesnom trgu, pred očima stanovništva.
To je prvi festival karnevalskog ciklusa, koji se nastavlja tijekom sljedeća četiri dana.













PELIQUIEROS (Laza)

Peliquieros Maska se sastoji od drvene maske za lice, obojane svijetlim bojama, koja se proteže u neku vrstu metalnog turbana sa crtežom životinje (lav, vuk, vol) od 1930.godine dizajn je moderniziran, i pokazuje likove konja, goveda, pasa, jelena, pijetlova, egzotičnih ptica ili astralnih tijela sunca, mjeseca i zvijezda. Masku otraga pokriva koža gazela ili leoparda Ova koža, se u Galiciji zove pelica pa odatle i dolazi ime Peliqueiro. Kostim se sastoji od bijele košulje, kravate i kratke jakne sa zlatnim resama. Veliki crveni pojas omotan oko struka drži hlače možda najkompliciranijim dijelom odijela. Iznad pojasa ide remen, na kojem visi šest kravljih zvona.
Noge su prekrivene bijelim visokim čarapama, a crne cipele i u ruci bič zaokružuju ovaj tipični lik Laza karnevala.

















PULCINELLA (Castiglione Messer Marino)

Pulcinella je drevna figura koja igra temeljnu ulogu u tradiciji apeninskog karnevala koji je središnji trenutak u životu planinskih i seljačkih naroda, jer je "karneval" izvorno bio trenutak katarze i regeneracija nakon paralize i zimskog mraza. U tipičnom karnevalu planinskih i apeninskih područja, Pulcinellaje središnji karakter. Činjenica da je bijela i ima šiljasti šešir predstavlja njegovo podrijetlo kao prikaz mrtvog pretka koji je bio u podzemlju i koji se vraća s maskama kako bi odvojio svijet živih od mrtvih. Bijela je bila boja mrtvih. Pulcinella je donijela iz podzemlja demonske figure kako bi zemlju oplodile, a zatim ih vratila u podzemlje.
Nekada su puffini imali i lica crnjena s čađom, još jedan element koji označava vezu s podzemnim svijetom. O podrijetlu i funkciji njegovog bogatog šiljastog šešira kaže se da je to jedan od najatraktivnijih arhaičnih šešira čarobnih figura. Šiljasti šešir označava kontakt sa životom poslije smrti i instrument je povezanosti s drugim svijetom. Nije slučajnost, zapravo, da svi likovi čarobnjaka i vještica imaju takve šešire. Naziv Pulcinella proizlazi iz "pulcino", što znači pilić i klasični je lik koji je nastao uvođenjem u komediju dell'arte 1620. godine i postao izvorni karakter u napuljskom lutkarstvu. Izrađen posebno da bude zvijezda južne Italije, opisan je kao izravna ekspresija naroda, živahna i duhovita poput napuljskih ljudi.
Pulcinella je oduševila publiku širom Europe i zadržala lik u bezbrojnim oblicima od komediji dell'arte preko brojnih umjetničkih djela, pa sve do živopisnih uprizorenja tijekom suvremenih karnevala širom Apenina.

THURPOS (Orotelli)



Karneval u Orotelliju je jedan od najvatrenijih karnevalskih događanja na Sardiniji. Tradicijska maska je “Thurpos” (hrom): s licima obojenim u crno, odjeveni su u duge kapute od grube vune, a personificiraju protagoniste svakodnevnog života pastira. Thurpos Boes nastupaju u paru kao goveda pod jarmom, te su vođeni i podbadani od trećeg thurposa. Za sobom propovjednici ostavljaju raspršene mekinje na njihovom putu. Thurpu Vrailarzu (kovač) simulira potkivanje cipela Thurpos Boes (životinja).
Na karnevalski utorak Thurposi nude pića gledateljima i vode ih u svojim završnim plesova, koje se održavaju na glavnom gradskom trgu.















TRAPAJONES



Trapajones : Hombre-árbol, Hombre-panoja, Hombre-hojas ... (Silio) Festival “La Vijanera” održava se prvu nedjelju u godini u Španjolskom mjestu Silio u pokrajini Cantabria. Tijekom proslave stotinu muškaraca iz mjesta preuzima sedamdesetak likova od kojih svaki ima svoju odjeću, funkciju, simbole itd Uz glavne protagoniste „Zarramacos“ u festivalu sudjeluju i brojne fitomorfne maske: „Trapajones“ Te maske su izrađene od prirodnih elemenata kao što su lišće, mahovina, paprat, bršljan, slama i kore-stabla. Hombre-árbol nezaobilazan je lik koji uz ostale Trapajones upotpunjuje bogatu scenografiju ovog jedinstvenog festivala.. U uvodnom dijelu festivala tjera se loše raspoloženje izvan gradskih granica.
U drugom se kritiziraju i ismijavaju događaji iz prošle godine. U trećem dijelu postoje dva događaja: rođenje nove godine i ubijanje medvjeda (lik), što je simbol pobjede dobra protiv zla, a u korist nove godine.











VENECIJANSKI KARNEVAL

Tradicija karnevala u Veneciji počela je u 11. stoljeću, a vrhunac popularnosti i neobuzdanosti dosegla je u 18. stoljeću. Tako su se, prema dokumentima iz 18. stoljeća, tijekom karnevala Mlečani maskirali u različite likove iz tadašnjeg života, najčešće ribare, liječnike, astrologe, lovce, pekare… ili pak u likove iz Commedie dell’Arte. No prava venecijanska maska nije poprimala obličja navedenih likova, nego je njena funkcija bila samo sakriti lik onoga koji je nosi. Izrađivale su se od papira, kože ili porculana, ručno oslikavale i dodatno kitile (npr. perjem, baršunom, kamenčićima…). Danas se kostimi razlikuju u određenoj mjeri od izvorne forme i često kombiniraju različite elemente različitog porijekla. Tri su osnovne i najpoznatije vrste: bauta, moretta i larva. Larva je znana i kao volto maska, uglavnom je bijele boje i tipično venecijanska, odnosno ona koju najviše podrazumijevamo “venecijanskom”. Često se nosila uz trorubi šešir i plašt. Izrađena je od voska i tkanine. Dva puta dnevno tokom karnevala u Veneciji, se odvija takmičenje za najbolje maskirani kostim na Piazza San Marco.

ZARRAMACOS (Silio)

Izvorni običaj, “La Vijanera” obilježavan je u dolinama Iguña, Toranzo, Trasmiera, Campoo i Polaciones ali danas se obilježava još jedino u mjestu Silio. Prvi karneval u godini u Europi sa šarenim maskama uključuje oko 60 likova (sve muške), la Madama, el mancebo, los trapajones, el OSO i Su dueño, el pasiego, el Caballero, la Pepa ili Pepona, El Medica, el domador, el ugarsko, El Viejo i la Vieja, svi odjeveni u šarene kostime i imaju vlastite funkcije i simboliku.
No, pravi zvijezde festivala su los Zarramacos zbog važnosti svoje uloge. To su ljudi obučeni u ovčje kože i nose žižak kape. Licima obojenim crno za obranu od zlih duhova tijekom godine, zvone velikim zvonima vezanim na tijelo. Njegova misija je da potjeraju zle duhove van svojih mjesta.
Smatra se da ta tradicija potiče još iz vremana starog Rima.