Ogrnuti ovčjim kožama,noseći škrebetalnice, žunte i velika zvona,garavih su lica od pamtivjeka grobnički pastiri tjerali sa svojih pašnjaka divlje zvjeri. Od imućnije su vlastele bili za to plaćeni. Iako su i svojim izgledom djelovali zastrašujuće, ipak je za obavljanje njihovog posla presudan bio zvuk zvona ( Dondola ). Tako da su ih zvali Dondolaši. Kako su najviše posla imali u rano proljeće, a to je i vrijeme “Mesopusta” (Karnevala), nerijetko su tako maskirani obilazili i svoja sela. Legende govore kako su u bitkama na Grobničkom polju noseći na glavi strašne maske, a na leđima velika zvona utjerali strah u kosti mrskim osvajačima i tako pridonijeli velikoj i važnoj pobjedi.
I danas Dondolaši o Mesopustu obilaze svoju Grobnišćinu, čuvaju tradiciju i običaje, a svojim atraktivnim nastupima plijene pažnju na brojnim gostovanjima širom Europe.

www.grobnicki-dondolasi.hr

U Halubju, zapadnom dijelu Kastavštine u okolici Rijeke sačuvani su jedinstveni narodni običaji - zvončari, čije porijeklo seže do u prapovijest. Vezani za stočarske krajeve, što pokazuje i njihova oprema, prvobitna njihova zadaća bila je tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa.
Ogrnuti su ovčjim kožama i velikim zvonom na donjem dijelu leđa. Na glavi imaju Maškaru - čudnu životinjsku glavu s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. U rukama imaju baltu ili bačuku - stilizirani buzdovan. U vrijeme poklada, bez obzira na vremenske prilike, obilaze u velikoj grupi sela svoga zavičaja prema davno utvrđenom rasporedu. Za njih je vezana i legenda, tjeranja Tatara ili Turaka. Otuda u njihovoj opremi i elemenata oružja.
Njihova je magijska funkcija danas u drugome planu. Svojim impresivnim scenskim nastupom prvorazredna su turistička atrakcija i izazov za znanstvena proučavanja.

www.halubajski-zvoncari.com

GRIŠKI KRABUNOSI Prišli su z Grižan, malog mesta va srcu Vinodolske doline, poznatog po dobrin judimi, dobron vinu i najboljin feštami va kraju. Njihova kumpanija broji 25 članih i zove se " ZBRDA ZDOLA I OZGORA" . Oni nastoje sačuvat, i prenest na mlajih, način maškaranja ki su naučili od svojih starih, a pod moton "ČA GRĐI TO LIPŠI" .
Nisu se prepustili komercijalizaciji pa j’ saki član drukčiji. Maškaraju se va se ča najdu po konobah, ko ča su to delali nekad si va ovon kraju. Roba ku nose sastoji se od kotig, sarzi, delih stare vojničke opreme, zvonac , na glavi kaciga ili šljem z rogimi od ovna ili bika i obavezno rog na ki tule kako bi potirali zli duhi, zimu, i prizvali početak prolića.
Često jih prati glazba, kad je obavezan pozdrav: “muzika i bubanj složno udaraj”

Udruga se službeno oformila 2007. leta. Zvončari je bilo i prvo ali nikad ko udruga.Bilo bi ih do 4-5 i oni su zvonili po Kukuljanovu i okolneh mesti skupa z maškaramin. Najpoznateji zvončar je bil Andrej Kopajtić „Tičan“ kome je familija znala zakopat zvono prvo “Pusta” ( karnevala ), al bi ga on vavek našal ili bi novoga storil . Obukal bi se va zvončara i takov bi šal va “Harteru” (Riječku tvornicu papira) na delo, pa bi zvonil po Hartre dok mu šef nebi dal godišnji odmor dve tri šetemane.
Znal je on prespat i va “Via Rome” (riječki zatvor).Još su bili zvonili Pindek,Krešo i Augustin Perić jedini živući zvončar od stareh ki nan je i povedal kako da storimo našu uniformu.
Danas nas je 36 zvončara.

Zvončari va današnjen oblike postoje od 1971. leta. Kako su od seh zvončarskeh grup najbliži moru, kot osnovu za izradu maske zeli su izgled Vikinga. Obučeni su va mornarsku majicu kratkeh rukavi, bele brageše s črjenun štrikun. Okol vrata imaju črjeni facol, a na nogah kopice i teški postoli. Škina njin je pokrivena z ovčjun kožun, a preko ramena njin je vezan jedan veli zvonac. Va ruke nose mačuku, a na glave baretu prekrivenu z ovčjun kožun i dva vela roga.
Zvončari hode zad svojun bandjerun i po direktive kapota. Va povorke hode jedan za drugen, al va križ i tuču zvonci med sobun.
Povorka finjuje zvončarsken kolon va ken zvončari obrnjeni škinami jedan od drugega jako tuču zvoni.
www.zmiz.hr

Dohajaju z Velih i Malih Mun. Po usmenoj predaji postoje još od 16. stoljeća. Na početku da su bili samo dva zvončara, a sada ih je oko 150. Na glave nose klobuk s tri rože ke su storene od krep karti va raznih bojah, na vrhu su lepeze, a do nog protežu se trake od harte. Oko pasa imaju tri zvonca, kožuh, bele brageše, postoli i mornarsku majicu. Skupa z zvončari gredu i ženske va narodnih nošnjah – kamižoti.
Hod njin sliči cupkanju ča uzrokuje «veselu» zvonjavu tri zvonca od po tri litre na hrtu. Hode va paru i to tako da dok prvi 're gori, drugi 're doli ča znači da zvončar mora imet dobar sluh, kako bi uskladil zvonjavu z svojin paron. Završna figura njin je «Kolo» va kon zvone okrenjeni prema sredini.
Na Pust pobiraju jaja, pancetu, špeh, soldi i ki ča da po Velih i Malih Munah i Žejanah.

Bregi, Brgud, Frlanija, Korensko, Mučići, Rukavac, Vlahov breg, Zvoneća, mjestašca su smještena na padinama Učke i brežuljcima zapadno od Kastva. Zavičaj je to zvončara sa živopisnim cvjetnim pokrivalima za glavu. U vrijeme poklada (od 17. 1. pa do Pepelnice) u Kastavštini desetak grupa muškaraca obilazi svoja i susjedna sela na višekilometarskih ophodima po tradicijskih putovima. Neki imaju maske, a neki različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost. Svi imaju ogrnute naopako okrenute ovčje kože i zvona, po kojima su i prozvani zvončari.
Njima zvone krećući se na različite načine, što sve iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost. Stoga se smatra da ne može svatko biti zvončar. Pojedine grupe zvončara i danas odbijaju odlazak izvan vlastite sredine da bi se pokazali u gradskim središtima, dok, istovremeno nastaju i nove grupe zvončara u regiji.
Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.

Žitelji Žejana potiču od Vlaških pastira i med njimi se još vavik more čut arhaični Rumunjski govor. Žejasnki zvončari svoji običaju njeguju kroz stoljeća. Karakteristika 'jin je da zvone va paru, a zvonjava mora bit skladna i uhu ugodna, aš se veruje da, ako zvonjava ni skladna, neće bit ni dobro leto. Žejanski zvončari na glavi nose klobuk «Kumarak», ručno ukrašen s krep kartun zriženun va uske trake «Bajere», ke se spušćaju z oboda klobuka se do nog.
Vrh klobuka ukrašen je se okolo slikami z ljubavnimi motivi, obložen je kratun na koj su zašivene kolorane rožice – fijokići. Bele brageše, mornarska majica z dva bela facola, ovčja koža «Šuba» je z dva dela, jedna na životu, a druga okol pasa na koj su tri zvonci «Klopote». Na nogah imaju obuvene črni postoli, a v ruki «Boću».
Povorku zvončarih predvodi «Kapo» va beloj časničkoj uniformi.
Va zvončarskoj pratnje su i ženske i muški.

Pusti nose na sebi odijelo na koje je ručno prišiveno tisuće raznobojnih krpica kako ih mi nazivamo „cundri“. Na glavi imaju kapu koja je obložena sa zečjim krznom ili krznom od lisice, jazavca, kune i sl. Neki oko vrata nose rog od vola ili krave na kojem je na vrhu ugrađen pisak od trstike koji im služi za ispuštanje dubokih tonova pri ulasku u mjesto. Nose drvene palice izrađene najčešće od Smrekve ili Crnog Graba na čije su korijenje obješena zvonca. Zvonjavom (kao i ostali zvončari) tjeraju zle duhove zime. Pusti su tradicionalno od starine između ostalih maškara ulazili prvi u mjesta i bacali se i valjali po podu, ženskama pod noge, izvodili dišpete. U starini su se u puste pretežito maskirali mladi neudani dečki pa su po mjestima naganjali djevojke.
One su bježale i skrivale se po kućama a pusti bi sve razbacivali po kućama kako bi ih pronašli U maškarama je tradicionalno bila i Korizma , to je inače bila maškara starice odjevene sve u crno.
U slučaju kad pusti nebi u selu pronasli nikakve mlade djevojke onda bi svi navalili na korizmu te bi nju naganjali po selu.

„Vukojevački starčevi“ pokladni su, slavonski običaj koji je nastao prije više od 150 godina u selu Vukojevci. Nositelji tradicije su neoženjeni mladići sela koji se na dan poklada spremaju u starceve. Starcevi odijevaju duge bijele gaće, bijele košulje dugih rukava i crni somatski frosluk. Na leđa pričvršćuju „u tri čoška“ složenu, vezenu maramicu. Na bokove također pričvršćuju maramice, a oko struka stavljaju od 5 do 7 zvonca koja su povezana na kožni pojas i omotana tkanicom ili trobojnicom.
Obuvaju crne cipele - bakanđe i stavljaju kožne štitnike- kamašne, a na ruke stavljaju štrikane narukvice. Na glavu stavljaju rgaču, a u ruci nose drvenu šibu na vrhu koje je kugla- čulu.
Maramice su vezle djevojke svojim momcima kako bi ih prepoznale pošto nisu skidali rgače.

Jedna od najstarijih i sigurno najrasprostranjenijih europskih maski. Fitomorfna obilježja vrlo malo variraju u matrijalu ovisno o dostupnosti istog u raznim zemljama Europe.

Pesniki ili Zvončari su tradicija u Crnom Lugu selu Gorskog Kotara stara oko 300 godina. Pesnička skupina tradicionalno se sastoji od neoženjenih muškaraca iz sela Crni Lug, a njihov karneval pada u utorak dan prije Čiste srijede Pepelnice i počinje u zoru kada zvončari u pratnji harmonikaša posjećuju svako domaćinstvo u svom kraju, zvoneći i pjevajući da otjeraju zlo i najave novi početak. Pesniki imaju dugačke drvene štapove i bacaju ih udarajući u pod.
Tjeraju zimu i najavljuju nadolazeće proljeće. Plesati s Pesnikima je ulazak u proljeće s novom pozitivnom i sretnom energijom. Imaju i poseban običaj koji se zove "šicanje",a sastoji se od bacanja osobe u zrak te ponovnog hvatanja, ponekad imaju običaj baciti osobu u snijeg, kako bi ju „očistili“od prošlogodišnjih negativnosti. Nitko im ne zamjera na tim nepodopštinama, već ih mještani dočekuju s radošću nudeći im okrepu i piće. Danas ih na pesničkom karnevalu prate i brojni turisti koji se pridruže zabavi!
Ulična zabava nastavljaju se do kasno u noć uz nastupe glazbe uživo i ples.

Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela, s područja gradova Sinja i Trilja, te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja, i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima. Invazijom bučnih, šarenih, prkosnih ovnova, poznatijih kao Didi, počinje dan pokladnog ophoda u Gljevu, selu u Dalmatinskoj zagori, nedaleko granice sa Bosnom. Ovu dugu tradiciju pokladnih običaja za koju vežemo očuvanje lokalnog identiteta, njeguje i promovira udruga Didi s Kamešnice iz Gljeva.
Pokladna povorka poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji. Prva ide skupina bilih mačkara, barje i svatova, zatim komedija i na kraju s određnim razmakom crne mačkare.  Tu su i žalovice, udovice koje nariču šaljive slogane. Najatraktivniji dio povorke čine didi.
Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 m, a oko struka zvona. Obučeni su u staru odjeću s našivenim raznobojnim resama. Utjelovljuju obrednu borbu dobrih duhova sa zimom, koju tjeraju bukom i skakanjem.
Unatoč razvoju civilizacije, muškarci su još uvijek isključivi nosioci ovog pokladnog običaja, kojemu su glavne karateristike prerušavanje u životinjske likove (ovnove) i travesticija (simulacija promijene spola).

Jedan od najstarijih i najatraktivnijih elemenata turčiških poklada su antropomorfne maske lafre i zoomorfne maske lampe. Čovjek je koristio maske još u kamenom dobu kako bi se zaštitio od demona ili identificirao sa lovinom. Poljodjelci su zastirali svoja lica maskama u vrijeme zimske nove godine, kada se magijskim činima trebala osigurati plodnost u tekućoj godini. Zato su se maskama u Turčišću dodavali razni elementi plodnosti poput rogova, gubice i ušiju.
Pored osiguravanja plodnosti, maske su služile i u svrhu odbijanja zlih sila, kao i zvonjava te sva buka i metež koju su prilikom pokladnih obreda stvarali. Najbrojniji su nap’hanci – muškarci obučeni u lanenu nošnju ispunjenu slamom. Oko struka su im glomazna zvona, oko grudi izvrnuti prsluk od ovčjeg runa, a u rukama željezne vile, štap ili metla.
Lica su im skrivena neobičnom vrbovom zoomorfnom maskom lampom: obrazine su joj nalik čovjeku, ali gubica i rogovi nalik životinji. Ima tu ovnova, svinja, krava, jelena, ptica, roda i raca.

Tradicijska maska iz mjesta Sračinec u varaždinskoj županiji. Zadatak mu je da tjera zimu i privlači plodnost. Lice maske je crveno crne boje, životinjskog oblika. Izrađuje se kaširanjem papira, ljepljenjem djelova kože sa dodacima životinjskih rogova i veprovim kljovama. Svaki zvončar ima na sebi ovčji ogrtač, crvenu maramu, crveno crne vunene štucne. 6 zvona oko pojasa označavaju pola godine, a u ruci svaki zvončar drži čokot trsa za bolju plodnost.